LOCK 'N' LOAD

Od suočavanja i uvjeravanja javnosti da se radi o Heavy Metal bendu, pa sve do imena koje mnogi spominju i ispred žanrova i kategorizacija članovi benda Iron Maiden prošli su dug put da bi ostvarili ovako visok status. To je definitivno jedan od bendova čija muzika dovoljno govori sama za sebe. Naravno, bilo je tu puno uspona i padova a upravo o tome ćemo vas informirati u ovom brzom opisu povijesti Iron Maidena. Taman da vas pripremimo za: Somewhere Back In Time!

Za sve one koji se žele prisjetiti i za sve one koji nisu sasvim upućeni u povijest i djelo benda, a svakako će ići na koncert, donosimo ovaj brzi, cjeloviti pregled o povijesti, i sadašnjem stanju benda. Pa dakle, započeti ćemo od samih početaka. Mjesto i vrijeme radnje: Božić 1975. godine. Istočni London. Glavni aktori: basist Steve Harris i vokal Paul Day. To su bile okolnosti koje su prethodile osnivanju benda zvanog Iron Maiden koji će kasnije postati jedan od glavnih sinonima za heavy metal. Nedugo nakon toga, bendu se priključio gitarist Dave Murray koji će sa bendom ostati do danas (izuzevši kratak vremenski period kada je napustio radi vokala Denisa Wilcocka, te se vratio nakon što je Wilcock otišao), te će kasnije doći drugi gitarist Dennis Straton i bubnjar Clive Burr. Mjesto vokala je zauzeo Paul Diano, teški ovisnik o kokainu, što će ga na kraju koštati i mjesta u bendu. Premda su prva ostvarenja ovoga benda više sličila na punk nego na heavy metal, izlaskom prvog studijskog albuma Iron Maiden, istoimeni bend se afirmirao kao – "čisti heavy metal".







The end of beggining.....
Godine 1979. izdali su prvi demo album zvan "The Soundhouse Tapes" koji je sadržavao samo tri pjesme: Prowler, Iron Maiden i Invasion. 1980. izdaju prvi studijski album zvan Iron Maiden koji doživljava velik uspjeh i proslavlja bend. Neke pjesme sa tog albuma: Sanctuary, Phanthom of the opera, Iron Maiden i Strange World su bile u to vrijeme "remek djela" i oduševljavale su gomilu heavy metal fanova. Godinu nakon toga, izdaju album Killers, koji je ostao zapamćen po samo dvije dobre stvari: prva je legendarna pjesma Wrathchild, a druga je Adrian Smith, odličan teksopisac, vokal i solo/ritam gitarist koji je zamjenio Stratona. Jedan od razloga slabijeg uspjeha ovoga albuma je loša atmosfera u bendu, izazvana Dianovim i Harrisovim neslaganjem, prouzrokovana već spomenutim problemom – Dianovom ovisnosti o kokainu.



Run to the hills!!! Run for your lives!!!
Ovaj odlomak sam nazvao po jednoj legendarnoj pjesmi iz razloga što 90% ljudi na pitanje: "koja vam je najdraža pjesma od maidena" odgovara sa: "run to the hills"... Ali nastavimo gdje smo stali... Dakle, nakon lošijeg albumskog uratka zvanog Killers, slijedi album koji će zauvijek ostati zapamćen kao objektivno najbolji album Maidena: The Number of the Beast. Izbačenog Diana je zamjenio izvrstan vokal Bruce Dickinson o čijem bi glasu mogao napisati poseban članak. Album ima 3 velika hita koji su zasigurno milijune puta preslušavani od fanova heavy metala: The Number of the Beast, Run to the Hills i Hallowed Be Thy Name – sva tri napisana rukom Steva Harrisa. Od ovoga albuma pa sve do The X-Factor-a, albumi Iron Maidena su krasili TOP 3 na Britanskim glazbenim ljestvicama, što nam govori o činjenici koliko je Iron Maiden bio ozbiljno shvaćen. Piece of Mind je bio obilježen pjesmom The Trooper i činjenicom da je bubnjar Clive Burr radi zdravstvenih problema napustio bend, te ga zamjenjuje Nicko McBrain, što bi značilo da su maideni ušli u svoju "zlatnu postavu": Steve Harris – bass; Bruce Dickinson – vokal; Dave Murray – solo/ritam gitara; Adrian Smith – solo/ritam gitara; Nicko McBrain – bubnjevi, za vrijeme koje će ostvariti najviše toga. Powerslave je album koji se meni osobno nikada previše nije sviđao, ali je za sobom nosio mnogo toga, kao što su dva velika hita Aces High i Two Minutes to Midnight, te je praktički najavio Life After Death turneju, od koje će proizaći njihov istoimeni live album, po meni jedini vrijedan spomena.




Somewhere in Time...
Nadam se da mi nećete zamjeriti što sam albumu Somewhere in Time posvetio poseban dio. To je ipak album o kojemu se ima što reći, a s njega dolazi i meni daleko najdraža pjesma uopće: Wasted Years. Fanovi Maidena su oko ovoga albuma relativno podjeljeni jer je album sve iznenadio sa jednim potpuno drugačijim pristupom heavy metalu, a za to je zaslužan samo jedan čovjek – gitarist Adrian Smith, koji je bio glavni tekstopisac na ovom albumu i tako najviše pridonio promjenama. Budući da je album bio potpuna suprotnost nečemu što su maideni gradili niz godina, bilo je dosta i negativnih reakcija. Album je dosta i podcjenjen, po mome mišljenju, jer sadrži par stvari koje bi svaki maidenov fan morao znati napamet: Wasted Years, Sea of Madness, Stranger in a Strange Land, Alexander the Great, Deja Vu......... Sve su to stvari u kojima svatko može uživati na neki način, ali fanove smeta baš taj već spomenuti, usudio bi se reći, blues pristup heavy metalu, koji se meni osobno svidio.



"Walking a long road, never reaching the end..."
Naslov ovoga odlomka je citat iz pjesme No Prayer for the Dying, koji dobro opisuje dosta stvari, pa i djelovanje Iron Maidena na glazbenoj sceni. Uslijedio je album Seventh Son of a Seventh Son, nazvan po istoimenoj pjesmi, a sam album je više nego dobar i hvale-vrijedan, sadrži i par pjesama pažnje vrijednih: Can I Play With Madness, The Evil That Men Do, Clairvoyant... Ovaj album osim što je ocjenjen kao dobar od svih fanova, ujedno je bio i priželjkivani povratak na stare maidenovske staze nakon kratkog izleta sa ceste... Po završetku turneje koja je bila u znaku ovoga albuma, dogodila se neiščekivana stvar – Adrian Smith napušta bend iz još nerazjašnjenih razloga, baš u vrijeme kada su maideni postigli vrhunac slave i radili najbolje pjesme i koncerte. Bend je njegovim odlaskom doživio težak udarac, koji se osjeća i danas kada poslušamo albume koji su rađeni bez njega – jednostavno fali ono nešto, a to nešto su jedna ili dvije pjesme Adriana Smitha koje bi svakom albumu dale poseban okus. Na njegovo mjesto je sjeo Janick Gers, koji se nije isticao po umjeću sviranja gitare kao Murray i Smith, ali je zato po ludorijama koje izvodi na pozornici nadmašio sve bivše i sadašnje članove maidena. Maideni su unatoč Smithovu odlasku stali na noge sa albumom Fear of the Dark, koji je rekao bih, više nego solidan, ali ono što sam odmah uočio kod njega, i ni kod jednog više albuma je činjenica da djeluje kao cjelina. Jedan je razlog što su skoro sve pjesme napisane u istoj ljestvici a drugi je razlog taj što su postizanje te cjeline činili sa namjerom, držeći se iste tematike: patnja, strah i bol, te su time postigli određeni ugođaj...


The tears of the dragons
Ako je Smithov odlazak bio težak udarac, onda je ovo što će usljediti bila atomska bomba. Pod istim uvjetima kao i Smith, ničim izazvan, u danima najveće slave i najvećih uspjeha, odlazi vokal Bruce Dickinson... Mnogima nije ni dan danas jasan razlog njegovog odlaska, ali jednom sam pročitao njegovu izjavu, gdje kaže da je samo želio se "smiriti", da je znao da neće doseći slavu u solo karijeri kao u Iron Maidenu, već je samo htio oprobati snimiti album sa svojim prijateljem iz djetinjstva, gitaristom Roy Z-om. To mu je očito i uspjelo... Ali kako su Maideni nesalomljivi, Harris je doveo novog vokala, Blaizea Baileya koji se pokazao solidan, ali ni blizu kao Dickinson. Snimljen je novi album The X-Factor koji je bio svojevrstan podbačaj, što se moglo i očekivati nakon Dickinsonova odlaska, a cijeli je album zapravo zavijen u crno jer je Harris iste te godine bivao rastavljen i pokopao oca. Jedina pjesma koju vrijedi poslušati sa tog albuma je Sign of the Cross. Virtual XI je bio osvježenje nakon X-Factora, i povratak na TOP 3 na britanskim ljestvicama. Donio je par hitova kao što su: The Clansman , Don't Look to the Eyes of a Stranger i Como Estais Amigos. Nakon ovoga albuma vokal Bailey dobrovoljno odustaje od pjevanja sa Iron Maidenom, Harris zove Dickinsona da se vrati ponovo na mjesto vokala, a ovaj uvjetuje povratak Adriana Smitha. Harris je vidjevši ozbiljnost situacije zovnio i Smitha koji je u međuvremenu promjenio dosta bendova, te su Maideni okupljeni u konačnoj postavi i spremni za nova ostvarenja....









Brave New World
Prvi puta od osnivanja, povratkom Smitha i Dickinsona maideni imaju 6 članova, i to je postava koja će ostati do dan danas. Odmah su krenuli u izradu novog albuma koji je ispao po meni, a i po većini drugih fanova, uz The Number of the Beast uvjerljivo najbolji album. Jedan od razloga je taj što imaju tri gitarista, te su odlične pjesme upotpunili bogatom muzikom. Pjesme sa albuma mi je besmisleno nabrajati jer je svaka bolja od bolje, jedino vrijedi istaknuti naslovnu pjesmu zvanu "Brave New World", napisanu po istoimenoj pesimističkoj knjizi. Pjesma ima odlične lyricse i još bolju glazbu, a Murrayov solo na istoj pjesmi je meni osobno jedan od dražih. Jedna zanimljivost je da Smith na nekim pjesmama svira sa štimungom DADGBE, koji je otkrio svirajući s Dickinsonom, ali kako sam Smith kaže: "...previše je nalik na Korn". Nakon toga stvaraju album zvan Dance of the Death, koji nimalo nije vrijedan spomena, ali kako sam kroz članak većinom isticao dobre stvari bilo bi vrijeme da okrenemo ploču. Što se pjesama tiče, isto kao i na BNW-u, ne želim ih nabrajati, ali ovaj put ne iz razloga kao na BNW-u – zato što su predobre, već zato što su očajne. Jedina "normalna" pjesma je Paschendale, ratna pjesma sa lyricsima od kojih bi se mogli rasplakati i sa refrenom od kojeg se vrlo lako naježite. Bez obzira što sam veliki fan maidena i pronalazim sebe doslovno u njihovu stilu već duži niz godina, pjesme s albuma (izuzev Paschendale-a) nisam poslušao više od jednom, a Dance of the Death je jedini njihov album kojega nemam na hard disku (izbrisao sam ga). Premda bi još mogao pljuvati po ovom albumu, ne želim, jer je usljedilo nešto o čemu se ima dosta toga reći. Dakle, ono nešto što je usljedilo je novi album zvan A Matter of Life and Death, s lyricsima i glazbom većinom u ratnom tonu. Ali sa ovim albumom je ista priča kao i sa Somewhere in Time-om. Ono što su maideni radili, već 30 godina, ovaj album je bacio u vodu, te također nailazi na jednaku podjeljenost kod fanova. Na albumu ima kvalitetnih pjesama, ali neću govoriti ništa subjektivno jer ovaj album je najviše stvar osobnog ukusa. Neki ga pronalaze odličnim, a neki najgorim albumom od Maidena.


ČLANOVI BENDA


Steve Harris
Basista, frontman, prateći vokal i duša Iron Maidena, tata u bendu, odličan tekstopisac koji je napisao većinu njihovih pjesama, a svoje odlične tekstove potkrijepio bi odličnom i melodičnom glazbom. On je razlog zašto je Iron Maiden još i dan danas okupljen, jer je svojim iznimnim i muzičkim talentom i talentom za upravljanjem bendom učinio Iron Maiden jednim od najpostojanijih bendova današnjice, dok su njegovi hitovi: Run to the Hills, The Number of the Beast i The Trooper jedne od najsvjetlijih točaka u cijelom pojmu zvanom heavy metal.





Dave Murray
Gitarist, jedini član benda uz Harrisa koji je bio prisutan na snimanju svih albuma. Ljudi ga više i ne mogu zamisliti bez njegova crno-bijelog Fender Stratocastera jer pretežito na njemu svira već više od 30 godina. Veliki je majstor pentatonike i veliki improvizator na koncertima, s toga se uvjek isplati poslušati njegove solaže koje nikada nisu iste, i uvjek su sa laganim prizvukom bluesa. Kao što Adrian Smith kaže: "Kada čujete Davea kako svira, odmah znate da svira Iron Maiden".







Bruce Dickinson
Izniman vokal, jedan od najboljih metal pjevača, svojim velikim opsegom glasa i odličnim scenskim nastupom se ističe od ostalih pjevača, ali ono od čega pati u odnosu na Diana je sposobnost da "zapali publiku", ali oprostit ćemo mu. Mnogi kažu da je to izvan pozornice pravi luđak, a po onomu što sam vidio i čuo, slažem se s tim. Njegovim odlaskom Iron Maiden je doživio udarac, što se očitovalo i na kvaliteti albuma, ali sada je opet u bendu i ponovo pridonosi njemu u potpunosti.







Adrian Smith
Gitarist koji se više ističe po skladanju pjesama nego po samom sviranju gitare, a njegove solaže su bile uvjek dosta sporije, ali melodičnije od Murrayovih, s kojim je niz godina činio odličan gitaristički duo. Uz sve to, odličan prateći vokal, koji bi hipotetski, da danas-sutra Dickinson opet napusti Maidene, mogao svojim iznimnim glasom stati na mjesto vokala.









Janick Gers
Gitarist koji dosta zaostaje što se tiče tehnike za ostalom dvojicom, ali je zato, kao što sam već negdje spomenuo, izvan konkurencije kada se radi o ludorijama na sceni. U Iron Maiden je došao kada im je bio najpotrebniji, i već punih 18 godina dobro radi svoj posao. Ova slika sa Zagrebačkog koncerta (također Dickinsonova i Murrayova ;) pokazuje kako poznatu tehniku i obilježja po kojima je poznat ne mijenja puno, i kako je letio s gitarom u Zagrebu tako će nesumnjivo i u Splitu.







Nicko McBrain
Bubnjar čiji ritam govori sam za sebe, a u Iron Maidenu drži ritam već skoro 25 godina. Nalazi se među top 25 bubnjara ikada, a kada se napusti pozornica, on je taj koji zabavlja ekipu. U ranijim danima znao je snimati zabavne, humoristične skečeve u obliku radio-emisija ili audio dnevnika koji su bili objavljivani na singlovima, kao npr. Women in Uniform (Iron Maiden - Listen with Nicko, Part II). Otkačen je i često zabavlja publiku na koncertima bez obzira na to što mu je prostor prilično ograničen.











ZANIMLJIVOSTI
- Harris je došao do imena Iron Maiden gledajući film Čovjek sa željeznom maskom kada je vidio spravu za mučenje zvanu Iron Maiden ilitiga Željezna djevica
- Murray je na jednom koncertu bacio gitaru u gledalište, i tako razbio glavu jednom policajcu koji se također prezivao Murray, dao mu 20-30 funti i odvezao ga u bolnicu
- Janick Gers je na jednom koncertu bacio gitaru visoko u zrak, koja je u svom slobodnom padu natrag pala ravno na Dickinsonovu glavu. Ovome su nabrzaka zašili glavu, on se vratio kao da ništa nije bilo i nastavio pjevati
- Adrian Smith i Dave Murray su prijatelji iz djetinjstva, a Smith je došao u Iron Maiden zahvaljujući Murrayu koji je dao preporuku Harrisu nakon što je Straton otišao
- U ranim danima Harris i Dickinson su se nadmetali tako što je Harris često laktario Dickinsona, a ovaj mu je vratio tako što mu je za vrijeme jednog koncerta podapeo
- Harris je početkom 70-tih bio mladi igrač West Ham-a, bio je vrlo talentiran kao nogometaš i mnogi kažu da nije otišao glazbenim vodama, da bi imao ozbiljnu nogometnu karijeru







TO CONCLUDE...
Kao što već vjerojatno znate, Iron Maiden je meni daleko najdraži bend i slušam ga već niz godina. Trudio sam se biti što objektivniji pri pisanju ovoga članka, premda je teško biti objektivan. Hoćete li voljeti Maidene stvar je ukusa, jer je to trenutno jedan od najpostojanijih metal bendova, a mnogi su upravo počeli slušati metal preko njih. Njihova glazba govori sama za sebe, a njihovi gitaristi možda nisu među top 10, ali je sigurno da su i više nego na razini zadatka. Glazba koju su ostavili iza sebe i utjecaj koji imaju na mlade bendove neće nikada biti zaboravljen, isto kao što ni oni nikada neće biti zaboravljeni od moje strane. Što god budem slušao tokom svoga života, uvjek ću se sjetiti onih dana kada sam slušao Maidene. Bend je trenutno na turneji zvanoj "Somewhere Back in Time", i dolaze u Split 10.8. ove godine... Nadam se da ih nisam previše nahvalio. Toliko od mene.