LOCK 'N' LOAD

Stiže novi Diablo, to već svi znaju... Jedino je pitanje vremena. Sada se nova prijetnja nadvija i doći će vrijeme kada će igrači koji su jednako nestrpljivo čekali nastavak i borili se iznova samo da vrijeme prođe primiti se nove priče i novih izazova u ovome novom Hack´N´Slash RPG-u... No za one koji još uvijek ne pronalaze lijeka u čekanju dotičnog, pripremili smo članak sa nekoliko naslova koje vrijedi odigrati prije nego što đavo otegne papke po treći put.

Krenimo s pretpostavkom da ste gamer koji voli biti ažuriran. Nastavimo s još jednom presumpcijom - s fanatičkim žarom u očima jedete sve što vam se baci pred vaš rafiniran, igrački nos, a da na sebi ima etiketu "Blizzard Entertainment". Treća bi, pogađate bila- apsolutno obožavate RPG žanr, te ste zagrižen igrač onih "umnih" role-playing igara, a volite taj težak kranijalan napor prikratiti rundom nečeg jednostavnijeg. Naravno, ne govorim ovdje o sudjelovanju u "Pobijedi Šolu", nego o-Diablu. Tata-mata, bog i batina, alfa i omega, luk i ćevapi. Kako god ga nazvali, Diablo je zapalio PC svijet svojim razvodnjavanjem (za neke) kompleksnog RP žanra, svevši ga na bjesomučnu makljažu piksela i silovanje omiljenog vam štakora. No, taj Diablo je imao uz to i zastrašujuće dobru (prvi dio) i predivnu (drugi dio) glazbu , očaravajuću atmosferu i jaku priču (posebice u filmićima), pamtljive sporedne likve (možda najviše ona dva centimetra piksela kojem su promijenili ime iz Sean Connery u Deckard Cain) koji su držali mnoge ljude (i mene jadnog uključujući) prikovane za monitore do dugo u noć, uporno odgađajući taj "last kill". Stoga ne čudi što su nas "dobri" ljudi iz Blizzarda odlučili počastiti novim, trećim po redu Diablom.






I, kako bi rekli Jinxi, stali kad je najbolje, nalijepivši pod datum izlaska onu staru kinesku "When it’s done". I što sad, kažete? Pa, osim ako niste biljka koja samo voli gledati slikice ili imate World of Warcraft account (jedno ne mora nužno isključivati drugo, op.a), pretpostavljam, opet, da biste htjeli prikratiti to mučno čekanje igrajući nešto slično. Tu na mala vrata uskače ovaj tekst, dajući vam suptilno na uvid nekoliko naslova koji su imali namjeru postati novim Diablom, ali im to iz nekog razloga nije uspjelo. Da ne duljim previše, evo par igara koje su po isuviše skromnom mišljenju ovog autora vrijedne razbijanja pokojeg miša.



Throne of Darkness (2001, Sierra/Click Entertainment)
Volite li japansku mitologiju? Ne sviđa vam se to što u Diablu niste mogli voditi više od jednog lika u brutalni pokolj? Fali vam pristojan 2D RPG? Prijestolje Tame (uh kako volim hrvatske prijevode igara) mogla bi biti igra za vas. Temeljena na istoimenom filmu Akire Kurosawe, ovo dijete bivših zaposlenika Blizzarda uvodi vas u alternativni Japan srednjeg vijeka, u kojem se prastari shogun budi iz rigor mortisa te započinje krvavo osvajanje svojeg bivšeg kraljevstva. Na vama je, narafski, da ga zaustavite. Birate između četiri klana (Tokugawa, Oda, Mori, Toyotomi) i na raspolaganje dobivate ekipu sedam samuraja s kojima krećete u boj vam ljuti- anoreksičnog Swordsmana, rahitičnog Archera, ogromnog Bricka (iltiga The Ciglu), metroseksualnog Wizarda, Berserkera koji obožava duge šetnje i prozirne najlonke, Ninju u crvenoj košulji i Leadera u visokim štiklama. Bez brige, dok ih vidite na ekranu, znat ćete na što mislim. Odjednom ih možete voditi četvoricu, dok se ostala trojica odmaraju kod vašeg Daimyoa (glave klana) dok ostali kolju. Sva sila nesreće pratila je ovu igru -pojavila se isti tjedan kad i Diablo 2, razvojni studio se bankrotirao dva tjedna nakon njenog izlaska, došla je na police prepuna bugova zbog pritiska izdavača na studio da se čim prije završi itd-, no to nije spriječilo činjenicu da je Throne of Darkness jedna poprilično dobra igra. Tako je danas ona bug-free, košta isto ko i kutija cigareta, i još je k tome nezahtjevna (ako imate Pentium II i pola gige RAM-a igra će doslovno letit). Preporuka.

PLUS Japanska mitologija, atmosfera, mogućnost igranja s više likova odjednom, hradverski nezahtjevna
MINUS Nespretan waypoint likova, fiksna rezolucija na 800*600, neizbalansirane klase







Titan Quest / TQ: Immortal Throne (2006, THQ/Iron Lore)
Još jedna igra koju su u startu upropastili bugovi, Titan Quest danas itekako zaslužuje mjesto na hard disku svakog RPG igrača. TQ vas vodi u mitološki (a kakav drugi, još uvijek čekam mod koji bi zamijenio monstere zastupnicima Hrvatskog Sabora) svijet koji se proteže od stare Grčke, preko Egipta pa sve do Babilona i Azije. U tom svijetu sve pođe po zlu kad se posljednji Titan uspije osloboditi okova koje su mu stavili bogovi, te počne razaranjem svega živog i neživog da bi pobijedio Šolu. Khm, pardon, osvetio se tim istim bogovima. Vi uskačete u dopičnjak, pardon, togu neznanog junaka na kojem leži sudbina RTL televizije, to jest svijeta. Ono što je zanimljivo kod ovog naslova jest da se on ni ne trudi toliko biti sličan Diablu. Kao prvo, nema predefiniranih klasa, već sami odlučujete u što ćete se na kraju razviti, bio to hodajući tenk u suknjici, ubojito brz dalekometni top ili čarobnjački wunderkind u rimljankama. Drugo, cijeli svijet Titan Questa temelji se na već poznatoj mitologiji, dakle nema izmišljanja tople vode s nekakvim impovima, patuljcima i elfovima; dapače, možda i naučite nešto o pričama starog svijeta, nedovoljno da bi položili ispit iz povijesti, istina, ali dovoljno za popunjavanje rupa u poznavanju opće kulture. Sve ono što se prije ovoj igri zamjeralo (nenormalno mnogo bugova, previsoki hardverski zahtjevi) danas je nestalo, te će bilo koji prosječan stroj s grafičkom karticom mlađom od 4 godine moći potjerati ovaj naslov bez problema. Ako vam je do ubijanja vremena za vikend ili tražite nešto zatupljujuće zarazno, ne tražite dalje.

PLUS zaraznost, grafički izgled, starosvjetska mitologija, razvoj lika "u hodu"
MINUS Par sitnih bugova, besramno krade vrijeme, potencijalni zdravstveni problemi







Sacred (2004., JoWood/Ascaron)
Eh, ti Nijemci. Kao da im nije dosta što svi voze Volkswagene, sad bi i da svi igraju njihove igre. Koje, za razliku od njihovih automobila, muku muče s tehničke strane. Sacred nije nikakva iznimka. Čak i sad, 5 godina nakon njena izlaska, Sacred još uvijek pati od zalijetanja vašeg lika u nepostojeći zid usred bitke, praznih linija teksta. Naravno, ne smije se zaobići ni katastrofalno loš voice acting. Srećom, likovi se glasaju svake prijestupne. Pa što je onda tu dobro? Pa ,igra je prokleto dobar Diablo klon koji se ni ne trudi biti nešto drugo. Priča je manje više zanemariva, "spasi - svijet - od - ogromnog - zlog - bureka - i - njegove - vojske - bakljavi - ubojica". Samo ću spomenuti da se svijet u pitanju zove Ancaria, i sve vam je jasno. No sama mehanika igre je upravo to što bi čovjek očekivao od action RPG-a: non-stop zabavu uz pokoju humorističnu dosjetku autora igre, izbalansirane klase (kojih ima ko bijelog graha), malu milijardu questova, te nenormalno mnogo predmeta za isprobavanje. Grafika nije ništa spektakularno, no sasvim solidno obavlja svoj posao, kao i nametljiva, epska glazba. Plus toga svega, danas gotovo da i nema računala koje nebi moglo pokrenuti ovu igru. Osim ako ste jedan od rijetkih sretnika koji još uvijek posjeduju Ati Rage grafulju i Pentium 133. Barem isprobati, ako ne prvi dio, onda drugi.

PLUS zaraznost, klase, itemi, zaraznost (jesam li spomenuo zaraznost?)
MINUS poneki iritirajući bug, skoro pa nikakva priča, voice acting







Nox (1999., Westwood Studios/EA)
Ne, nije tipfeler. Što, mislite da je Westwood radio samo Command & Conquer? Razmislite ponovno. Oni stariji igrači sigurno će se rado sjetiti njihove odlične Lands Of Lore sage koja je dugo parirala, pa i nadmašivala, Might & Magic serijal. No bez brige, ni ovu igru nije zaobišao onaj poznati Westwood leitmotif- humor. Bez sumnje, Nox ima daleko najzabavniju priču od svih hack n’slash RPG-ova. Naime vi ste Jack, skroz prosječan Hrvat katolik, pardon, Amerikanac, koji živi u prikolici, gleda Oprah i ispija pivu za pivom dok mu cura sprema špek i jaja za večeru. Najednom, čudan predmet koji stoji na vašem TV-u počinje svijetliti i vi se nađete u pokušajima leta jer padate kroz zrak prema sigurnoj smrti. Vaša sreća što se na putu između vas i tla nađe cepelin kojim zapovijeda jedan simpatičan, okrugli brko koji vas ostavi u životu u zamjenu za vaš TV. Tu su još i iznervirana necromancerica koja pati od kombinacije PMS-a i Jeruzalemskog Sindroma, čudne, slatke spodobe koje vas gađaju kamenjem, raznorazna tajna društva koja to nisu i još mnogo toga. Izgledom, igra osvaja na prvi pogled svojim neozbiljnim stavom i dječjom zaigranošću, no ne pretjeruje ni sa čim, i još k tome izgleda sasvim dobro za igru s kraja devedesetih. Po mom skromnom mišljenju, izgleda bolje i od Diabla II, mada je starija. Glazba je uhu ugodna i negdje na pola puta između nenametljivosti i teže epike (dakle taman), a voice acting apsolutno odličan, i svaki lik ima glas koji mu i više no dobro pristaje. Sama igrivost je odlična ,te vam gotovo nikad neće zasmetati njena (pre)jednostavna mehanika igre. Jedino što bi se Noxu moglo prigovoriti jest njegova jednostavnost, tj na izbor imate samo tri klase (Warrior, Druid, Wizard),predmeta je prilično malo,a leveliranje je također pojednostavljeno do krajnjih granica. S druge strane, igra zna biti frustrirajuće teška, posebice kad ste okruženi s više neprijatelja, kad se od vas očekuje besprijekorno manipuliranjem čarolijama i čiste snage. Na kraju svega, ovu igru mogu samo preporučiti, ne samo kao Diablo klona, već kao zasebnu igru sa svojim svijetom koji frca od mašte. Iskrena preporuka.

PLUS Zabavna, hardverski nezahtjevna, vrckav izgled, glazba, priča, humor
MINUS prejednostavna mehanika, premalo itema, na momente preteška

---

Evo, toliko od mene zasad. Nabrojio bih i par igara koje nisu dospjele među ove top četiri, a svojom konceptom igranja odgovaraju nazivu "Diablo klon": Loki (vikinzi i egipćani su glavni đir), Avencast: Rise of The Mage (pogađate, koncentrirana samo na spell castere, nema tu kruva za vas tenkiste), Icewind Dale I & II (razvodnjeni, odnosno "glupi" D&D), Hellgate: London (postapokalipsa iz prvog lica, dosta razočaravajuć s obzirom da je na njemu radilo 80% Diablo ekipe skoro jedno desetljeće) i DarkStone, jedan odličan hack n’ slash naslov kojem sam trebao posvetiti jedan cijeli tekst, no zbog svoje poslovične lijenosti nisam.




Ako vam ovo nije dovoljno alternativa Diablu, uvijek možete:

- Prijeći oba dijela po stoti put
- Kupiti tucet miševa i bacat ih u zid
- Otići na "Pobijedi Šolu" i izgubiti, ili
- Voditi aktivan, ispunjavajuć društveni život (osobna djevojka/dečko, ekipa za pit i jeftin trosoban stan s flat rate DSL-om se prodaju zasebno :) a zatim napraviti WoW račun i izgubiti sve navedeno.




Kao uvijek, izbor je na vama. Laku vam noć i sretno!