Intervju - Krešimir Krolo
U moru ljudi koji daju svoje mišljenje u svezi gaminga i njegovog utjecaja na ljude i društvo u cjelini, malo kada se nađe netko sa ikakvom znanstvenom opremljenošću. Naravno, imamo izrazito pametne novinare u gamerskim časopisima koji uspijevaju racionalno dati svoje mišljenje o mnogim stvarima u svezi gaminga...
Najveća prijetnja predrasudama protiv gamera i gamerica su samoprozvani ''intelektualci'', bili to novinari ili kvazi-teoretičari koji u Hrvatskoj i u svijetu neargumentirano govore o gamingu i stavljaju ga u koš sa drogama. Jedan od ljudi koji je na našoj strani, točnije rečeno na onoj objektivnijoj i razumnijoj je sociolog Krešimir Krolo koji će nam pokušati odgovoriti na neka pitanja o nastanku stereotipa i predrasudama o gamerima, o pozitivnom i negativnom utjecaju video igara, te o svojim gamerskim iskustvima.
Pozdrav Krešo.
Pozdrav čitateljima i uredništvu LNL-a :)
Budući da šarolika populacija koja posjećuje LNL ne zna za vas, bilo bi dobro ako nam se možete predstaviti u par kratkih crtica da ljudi znaju zašto smo baš vas izabrali za interview o video igrama i njihovim poveznicama sa društvom.
Asistent na Odjelu za sociologiju, Sveučilišta u Zadru i polaznik doktorskog studija sociologije na Sveučilištu u Zagrebu, a pretpostavljam da je jedan od razloga za odabir moje malenkosti za intervju činjenica da se već duže vrijeme bavim ulogom novih tehnologija u društvu, s posebnim naglaskom na mlade i kulturu mladih. No, nisam bio pretjerano produktivan u onom strogom znanstvenom smislu, a što ću se truditi ispraviti nakon doktorata :)
S čime se u ovom trenutku točno baviš, što se radi?
Trenutno sam na stipendiji JFDP (Junior Facutly Development Program) American councila i State Departmenta, i to na University of North Carolina, Chapel Hill, USA. Ovdje prikupljam dragocjene resurse i znanje vezano za metodologiju istraživanja novih medija, kao i nova otkrića na tom polju, bilo da se radi o psihološkim, sociološkim ili nekim trećim pristupima tematici.
Koliko dugo se smatraš gamerom? Ili barem pripadnikom tog dijela populacije u Hrvatskoj?
Hehe, sjećam se kao da je bilo jučer kada samo prvi put ugledao Pong na ekranu prijateljevog TV-a. Bilo je to ljeto 1984 i imao sam nekih 7 i po ili 8 godina. Nažalost, na svoj primjerak računala sam morao čekati otprilike 4 godine, kada sam postao ponosni vlasnik Commodorea 64. Do tada sam jako puno boravio u stanovima različitih osoba koji su bili puno bolje platežne moći od mene, pa sam tako imao prilike zaigrati neke od gejmerskih klasika poput Pacmana, Asteroida, Scramblea i Wizards Of War. Kada je stigao C64 preko mog kasetofona i joysticka prošli su klasici od Saboteura, Elite, Usagi Yojimba, Green Berretta, pa sve do Boulderdasha, 1942, Conan Barbariana i Ghosts 'n' Goblins. Početkom rata došlo je do prekida igranja, jednim dijelom jer sam otkrio hip-hip (hihi), a drugim dijelom jer je u tom razdoblju cijela ta priča postala nenormalni luksuz. No, nisam prestao pratiti nove stvari, a pomogla je i jedna igraonica sa prvim ATX računalima na kojima sam odigrao Battle Axe, Prince of Persia, Pirates i Another World.
Jeff Morgan, kolumnist na stranici bullz-eye.com, priča u jednom svom tekstu da čim se osoba identificira kao gamer, postaje dio stereotipa. Apatična je, asocijalna, ''kratkog fitilja'', ne tušira se onoliko često koliko bi trebala itd. Koliki je zapravo to produkt nekakvih drugog utjecaja koji daju temelj takvim predrasudama, a koliko stvarna poveznica?
Nažalost, sasvim je uobičajena stvar da se neki novi kulturni žanrovi ili neke nove kulturne podskupine u prvim ciklusima svog pojavljivanja redovito negativno definiraju. Ako se pogleda untrag zadnjih 50 i više godina, ne postoji oblik mladenačke supkulture koja nije bila predmetom stereotipiziranja ili čak straha sa strane predstavnika ili diskursa dominantne kulture, bilo da se radi o rokerima, hippijima, punkerima, metalcima ili u ovom slučaju gejmerima. Ono što je najproblematičnije u tome jest činjenica da se onda pripadnost određenom životnom stilu počinje smatrati devijantnim ponašanjem koje ima karakteristike socijalne epidemije. Problem sa takvim stereotipima gejmera je što su nastali "analizom" ekstremnih slučajeva, a ne iz nekakvijh prosječnih vrijednosti populacije. Jednako tako, zbog neznanja se povremeni gejmeri i njihovi ekscesi poistovjećuju sa gejmerskom zajednicom, a što je legitimno (skoro) koliko i usporedba amaterskih nogometaša sa profesionalcima.
S kolikom sigurnošću možemo tvrditi da igre ne utječu negativno na socijalne vještine gamera/ica?
Tehnologija sama po sebi nije negativna ni pozitivna. Ishodi korištenja neke tehnologije ovise o načinima na koji je ljudi implementiraju u svakodnevni život, i tko ima kontrolu nad njom. Na primjer, pokretna traka koja je uvedena početkom 20. stoljeća u tvorničke pogone Fordovih automobila proizvela je strašne psihološke posljedice po radnike jer su se oni morali prilagođavati tempu stroja, a nisu imali kontrolu nad radnim procesom. Dolazilo je do čestih fizičkih sukoba koji su nerijetko znali imati i smrtne ishode. Sa masovnim i interaktivnim medijima situacija je znatno složenija od ove koju sam malo prije opisao. psihološka istraživanja govore kako su utjecaji video igara na psihočko zdravlje pojedinaca ne pretjerano pozitivni, a takvih je istraživanja popriličan broj. Govori se o povećanom stupnju agresivnosti, toleranciji na nasilje, i tome slično. No, snaga uzročno-posljedičnih veza u takvim istraživanjima je slaba, skoro pa nikakva, i to dobrim dijelom jer postoji cijeli nih interferirajućih socio-psiholoških varijabli koje doprinose društveno nepoželjnom ponašanju. Drugim riječima, ako je netko postao asocijalan ili agresivan, onda je to redovito potaknuto nekim drugim društvenim situacijama, a nikako samo (i isključivo) igranjem video igara. Nedavna tragedija u Njemačkoj se nije desila zbog toga što u životu mladog ubojice nije postojalo ništa drugo osim Half-Lifea i Counterstrikea, već zato što je njegova psiha bila načeta raznim društvenim neuspjesima, a moguće i određenim biološkim predispozicijama. U svakom slučaju, igranje video igara danas, pogotovo sa MMORPG-ovima i ostalim online igrama, nikako ne podrazumijeva i gubitak interakcije, ali se svakako radi o promjeni u interakciji. Socijalne vještine se razvijaju samo ne klasičnim sistemom ili sistemom koju obično pretpostavljaju oni koji inzistiraju na štetnostima "virtualnih druženja".
Za naše mlađe gamere koji budu čitali ovaj tekst, možete li pojasniti nešto što njih svakako muči. Naime, iako su svijesni da ima predrasuda među ljudima koji igraju video igre i onima koji ne igraju, kako je do te negativne klime zapravo došlo?
Klima kojoj danas svjedočimo nije nikakva novost, i praktički se principom štafete prenosi sa jednog medija na drugi, i sa jednog aspekta kulture mladih na drugi. U toj jednoj masovnoj histeriji pomažu mediji i različiti "stručnjaci" koji iracionalnim i neutemeljenim analizama dodatno doprinose atmosferi netolerancije i nerazumijevanja, tim više što ne postoji artikulirani glas gejmerske zajednice (ili mu se jednostavno ne ostavlja prostora za odgovor).
Koja igra po tebi najuvjerljivije preslikava današnju društvenu realnost, kako tematski tako i po akterima koji nju međusobno/skupa igraju?
Hmmm, teško je govoriti o presliku stvarnosti. Video igre su konstrukti, a ne dokumentarna djela. No, ako bi trebao odabrati video igru koja je "nastavak društvenosti drugim sredstvima", onda bi odabrao MMORPG-ove poput World of WarCraft i Lord Of The Rings Online, i posebno Second Life (iako nije, strogo gledajući, riječ o igri).
Prodaja video igara je u zadnjem kvartalu 2008. i u prvom kvartalu 2009. skočila za čak 43 posto s obzirom na 2007. godinu. Neki uspoređuju ovu pojavu sa takozvanim movie boom fenomenom u SAD-u u 30-ima za vrijeme Velike depresije kad je društvo nalazilo izlaz od teške ekomske situacije u filmovima, kad su zapravo svi poludjeli i hitali u kino dvorane. Da li popularnost filma opada s popularnošću video-igara? Kako to komentiraš?
To je sasvim legitimno objašnjenje porasti prodaje video igara. U razdobljima velikih društvenih kriza ljudi imaju tendenciju tražiti utjehu u sadržajima koji su "vansvjetovnog" ili "vaniskustvenog" karaktera. Ishodi jednog takvog kolektivnog ponašanja mogu biti i pozitivni i negativni, a što uvelike ovisi o drugim društvenim faktorima. No, kad se ljudi uhvate video igara onda je to devijantnost, a kada se uhvate npr. religije onda je to vjera u nadu. Jedno je "nelegitimni", a drugo "legitimni" eskapizam ;)
Teško je govoriti koliko je popularnost filma opala zbog popularnosti video igara. Čak i ako postoji nekakva korelacija između ta dva trenda, postoji velika mogućnost da je taj proces uvjetovan promjenama i u nekim drugim društvenim dimenzijama. No, čak i da se radi o smanjenoj zainteresiranosti, smatram kako to nije zbog pada popularnosti filma kao medija, već prije zbog manjka producenata, redatelja i scenarista koji mogu adekvatno isporučiti ono što bi extreme gaming generacija htjela vidjeti na velikom platnu.
Jedna od velikog broja stranica koje promoviraju sličan stav, familyresource.com nedavno je pisala o 5 glavnih negativnih karakteristika igranja video-igara: (1) stvaraju ovisnost, (2) skupe su, (3) prouzrokuju prekid romaničnih veza, (4) oduzimaju pažnju i koncetraciju igračima, (5) liše te pravog životnog iskustva. Što misliš o tome?
Pa, prvo ovisnost je dimenzija koja ja najviše osporavana u dosadašnjoj raspravi o štetnosti video igara. Najdalje su otišli švedski znanstvenici iz Youth Care Foundationa koji su video igre usporedili sa kokainom, iako je riječ o besmislici jer se narkotici konkretnim kemijskim putem vežu za neurosinapse i pritom stvaraju ovisnost. Video igre možete igrati godinama, a da ne razvijete niti jedan simptom koji bi mogli razviti ako jednako toliko dugo konzumirate kokain. Poremećaji u ponašanju koji su bili vezani uz video igre, prema zadnjem izvještaj nizozemskog instituta Smith & Jones, nisu ovisnost već reakcija na društvenu marginalizaciju. Tako se opsesivno-kompulzivno igranje najviše vezalo uz osobe koje su bile žrtve obiteljskog nasilja ili nasilja vršnjaka. Sve ostale kategorije su pomalo smiješne, jer se mogu primijeniti na neke druge kulturne sadržaje. Zašto se npr. nitko ne obruši na golf ili tenis koji nisu baš kategorija jefitne zabave ili rekreacije?
Muke po gamerima?
Video igre uništavaju romantične veze? Da, ako ih netko koristi kao sredstvo da se distancira od partnera/ice s kojom nije baš u najboljim odnosima. I to je opet više simptom, nego uzrok problema. Najsmiješnija ja kategorija pravog životnog iskustva. Pokušavam shvatiti prema kojim i prema čijim kriterijima se definira životno iskustvo? Je li to spuštanje bačvom niz slapove Niagare, kajakiranje Zrmanjom ili možda međusobno navijačko cipelarenje? Naime, koliko se god opirali i trzali, tehnologija i kultura video igara jesu dio suvremenog životnog iskustva, pa bi onda gamer u meni trebao sa prijezirom gledati na one osobe koje nisu makar jednom u životu odigrale neki od nastavaka Fallouta :)
Koje bi po tebi, vođen vlastitim iskustvom i poznatim sociološkim istraživanjima, bilo 5 pozitivnih karakteristika video-igara?
1) Imaginacija 2) socijalna interakcija 3) multi-tasking 4) prostorna koordinacija 5) i do zla boga zabavno :)
Svi se dobro sjećamo nedavnog masakra u Njemačkoj, a i par njih prije toga za koje se kao uzrok uvijek našla neka video-igra. Za ovaj zadnji slučaj bila je tu cijela kolekcija igara po stranim i hrvatskim medijima, od GTA IV, do FarCry 2, Call of Duty.. zaboraviš više koliko je naslova optuženo. Koliko su realne te optužbe, što se tiče činjenica koje znamo o tim slučajevima, a i što se tiče sa sociološkog gledišta?
Sasvim nerealne i iracionalne. Psihologija medijskih istraživanja govori da je udio medijskog nasilja u društvenom nasilju ne veći od 5-10% od ukupnog omjera.
Njemačka je poduzela nove mjere spriječavanja utjecaja video igara tako da su makli sa tržišta igre sa oznakom ''18+''. Australija je izbacila iz prodaje novi nastavak Grand Theft Auta? Je li to riješenje problema?
Ne. Da kojim slučajem nemaju video igre, televiziju i filmove, vrlo vjerojatno bi zabranjivali knjige. Ima dosta slučajeva različitih pojedinačnih ispada kršćanskih fanatika sa sličnim ili još gorim posljedicama po društvo, pa nitko nije maknuo Bibliju sa polica. Da stvar bude gora, to budu pojedinci koji jasno govore da su zločine počinili jer im je bog tako naredio, ali objašnjenja se zaustave točno tamo gdje bi i trebala – na psihičkim smetnjama počinitelja.
Hrvatski časopis Gameplay od samih svojih početaka se naziva ''časopisom za gaming kulturu''. Prehrabra izjava bez pokrića ili legitima? Postoji li gaming kultura i kakva je ona u Hrvatskoj?
Teško mi je o tome govoriti, zato što ne postoje nekakva jasna istraživanja na tu temu. Malo su se time bavili Teo Matković i Tanja Vučković, sociolog i sociologinja iz Zagreba, ali dan danas nemamo nekakvo sistematičnije istraživanje ili djelo koje bi moglo ukazati precizno kako stvari stoje na tom polju.
Kako sociolozi danas pomažu u tome da se vide neki konkretni rezultati o fenomenu video igara i njihovoj povezanosti sa društvom? Kakvo je stanje u Hrvatskoj sociologiji s te strane nasuprot onoj izvan Hrvatske?
Sociologija podrazumijeva vrlo široko područje djelatnosti, pa je teško očekivati da će se baviti video igrama u nekom konkretnijem kontekstu. Za takve stvari su uglavnom rezervirane posebne sociologije, kao što su sociologija mladih, sociologija kulture ili sociologija medija. Istraživanja koja su vezana za odnos video igara i društva na svjetskoj razini stoje negdje između psiholoških pristupa i onih kulturnih studija, ali ne nužno na opozicijskim razinama. U hrvatskoj sociologiji osim gore navedenih entuzijasta (i mojih sitnih napora) ne postoji nitko tko se sustavno bavi tim aspektom društvenosti.
Planiraju li sociolozi u Zadru ''osvijestiti'' društvo po pitanju razbijanja stereotipa o gamerima i riješavanju moralne panike koja se ''nadvila'' nad sve nas?
Za ostale sociologe/inje u Zadru ne znam, ali ja se iskreno nadam da ću se uspjeti znanstveno usavršiti tako da budem relevantan i na tom polju, i to sa jasnim, preciznim i objektivnim podacima.
Sad na puno laganija, kraća pitanja, da bude malo i zabave u svemu ovome, već smo svi napeti od silne problematike, teorija, podataka.. Reci nam, koju igru igraš sada, ako za to imaš vremena? Koju igru željno isčekuješ?
Zadnje što sam sa velikim zadovoljstvom odigrao je Fallout 3, i Company of Heroes: Opposing Fronts.
Išćekujem StarCraft II i Diablo III. Za prvu su emocije pomiješane jer se Blizzard nešto gadno odužio sa izlaskom, a i bojim se da neće biti na razini igrivosti koju je imala jedinica. Isto vrijedi i za Diablo.
PC ili konzola, što je bolje? Što ti je draže?
Stoputa prije PC. Iako sam u iskušenju da kupim Wii zbog fizičke pokretljivosti, a primamljivo mi je i Guitar Hero odigrati.
Top 5 igara koje si odigrao u životu?
1. Grim Fandango
2. Fallout
3. StarCraft
4. Monkey island serijal
5. Heroes of Might And Magic III
Top 5 najgorih igara?
1. Heroes of Might and Magic IV
2. Blitzkreig II
3. Call of Duty 5
4. Fallout Tactics
5. Sim City Societies
Sve naše goste koje intervjuiramo nagovorimo u jednom dijelu intervjua da bace malu analizu i komentar na LNL. Nakon kritike i evaluacije, tražimo i poneki savjet. Što ti imaš za reći po tom pitanju? Što je potrebno hrvatskim gamerskim medijima da dostignu one strane, popularnije, ''validnije''?
Pa, možda bi imao malo konkretnijih odgovora da znam točno kakva je struktura gejmerske zajednice u RH. Prema svjetskim trendovima, i suprotno popularnom mišljenju, prosječni gejmer ima oko 30 godina. Možda je u Hrvatskoj situacija ista, a možda je i znantno drukčija. Uglavnom, ako se zna kakva je populacija, lakše je i strukturirati sadržaje, kao i akciju za nekakvo vidljivije djelovanje. Dopisi redakcijama mainstream medijima kada izađu poluistinite ili netočne informacije, jedan je od prihvatljivih strategija. Mjesta za akciju ima, samo treba riješiti pitanje motivacije i mobilizacije.
Čujemo da si veliki filmofil i freelance glazbeni kritičar..imaš kakvu preporuku za LNL-ovce?
Ima jedan predivni švedski film koji ubija onu katastrofu od "Twilighta", a zove se "Let the right one in". Drugi film koji je prekrasno duhovit, uzemirujuć i brutalan je zadnji uradak od Seth Rogena, "Observe and Report". Dobri su i britanski "Son of Rambow" i "This is England".
Imaš li još to za nadodati?
I always wish i was a swashbuckling pirate...like Guybrush Threepwood ;)
Hvala ti Krešo na intervjuu :)
Nema na čemu. Bilo mi je zadovoljstvo ;)
I tako smo došli do kraja jednog, vjerujemo da ćete se složiti, zanimljivog i poučnog teksta. Nekima je odgovoreno na dosta pitanja, a nekima samo na um padaju nova. Virtualni svijet je, kao i onaj ''realni'' pun negativnih i pozitvnih strana, zanimljiv, opasan, uzbudljiv, no prije svega vrijedan za posjetiti i doživiti ga.
Krešimir Krolo i sociolozi slični njemu daju nam nadu za otkrivanje puno zanimljivih stvari i demantiranje svih optužbi koje dolaze od strane drugih prema svim gamerima u Hrvatskoj pa i šire. Želimo im svima puno uspjeha u daljnjem radu. Učinite nas ponosnima!
Pozdrav Krešo.
Pozdrav čitateljima i uredništvu LNL-a :)
Budući da šarolika populacija koja posjećuje LNL ne zna za vas, bilo bi dobro ako nam se možete predstaviti u par kratkih crtica da ljudi znaju zašto smo baš vas izabrali za interview o video igrama i njihovim poveznicama sa društvom.
Asistent na Odjelu za sociologiju, Sveučilišta u Zadru i polaznik doktorskog studija sociologije na Sveučilištu u Zagrebu, a pretpostavljam da je jedan od razloga za odabir moje malenkosti za intervju činjenica da se već duže vrijeme bavim ulogom novih tehnologija u društvu, s posebnim naglaskom na mlade i kulturu mladih. No, nisam bio pretjerano produktivan u onom strogom znanstvenom smislu, a što ću se truditi ispraviti nakon doktorata :)S čime se u ovom trenutku točno baviš, što se radi?
Trenutno sam na stipendiji JFDP (Junior Facutly Development Program) American councila i State Departmenta, i to na University of North Carolina, Chapel Hill, USA. Ovdje prikupljam dragocjene resurse i znanje vezano za metodologiju istraživanja novih medija, kao i nova otkrića na tom polju, bilo da se radi o psihološkim, sociološkim ili nekim trećim pristupima tematici.
Koliko dugo se smatraš gamerom? Ili barem pripadnikom tog dijela populacije u Hrvatskoj?
Hehe, sjećam se kao da je bilo jučer kada samo prvi put ugledao Pong na ekranu prijateljevog TV-a. Bilo je to ljeto 1984 i imao sam nekih 7 i po ili 8 godina. Nažalost, na svoj primjerak računala sam morao čekati otprilike 4 godine, kada sam postao ponosni vlasnik Commodorea 64. Do tada sam jako puno boravio u stanovima različitih osoba koji su bili puno bolje platežne moći od mene, pa sam tako imao prilike zaigrati neke od gejmerskih klasika poput Pacmana, Asteroida, Scramblea i Wizards Of War. Kada je stigao C64 preko mog kasetofona i joysticka prošli su klasici od Saboteura, Elite, Usagi Yojimba, Green Berretta, pa sve do Boulderdasha, 1942, Conan Barbariana i Ghosts 'n' Goblins. Početkom rata došlo je do prekida igranja, jednim dijelom jer sam otkrio hip-hip (hihi), a drugim dijelom jer je u tom razdoblju cijela ta priča postala nenormalni luksuz. No, nisam prestao pratiti nove stvari, a pomogla je i jedna igraonica sa prvim ATX računalima na kojima sam odigrao Battle Axe, Prince of Persia, Pirates i Another World.
Jeff Morgan, kolumnist na stranici bullz-eye.com, priča u jednom svom tekstu da čim se osoba identificira kao gamer, postaje dio stereotipa. Apatična je, asocijalna, ''kratkog fitilja'', ne tušira se onoliko često koliko bi trebala itd. Koliki je zapravo to produkt nekakvih drugog utjecaja koji daju temelj takvim predrasudama, a koliko stvarna poveznica?
Nažalost, sasvim je uobičajena stvar da se neki novi kulturni žanrovi ili neke nove kulturne podskupine u prvim ciklusima svog pojavljivanja redovito negativno definiraju. Ako se pogleda untrag zadnjih 50 i više godina, ne postoji oblik mladenačke supkulture koja nije bila predmetom stereotipiziranja ili čak straha sa strane predstavnika ili diskursa dominantne kulture, bilo da se radi o rokerima, hippijima, punkerima, metalcima ili u ovom slučaju gejmerima. Ono što je najproblematičnije u tome jest činjenica da se onda pripadnost određenom životnom stilu počinje smatrati devijantnim ponašanjem koje ima karakteristike socijalne epidemije. Problem sa takvim stereotipima gejmera je što su nastali "analizom" ekstremnih slučajeva, a ne iz nekakvijh prosječnih vrijednosti populacije. Jednako tako, zbog neznanja se povremeni gejmeri i njihovi ekscesi poistovjećuju sa gejmerskom zajednicom, a što je legitimno (skoro) koliko i usporedba amaterskih nogometaša sa profesionalcima.
S kolikom sigurnošću možemo tvrditi da igre ne utječu negativno na socijalne vještine gamera/ica?
Tehnologija sama po sebi nije negativna ni pozitivna. Ishodi korištenja neke tehnologije ovise o načinima na koji je ljudi implementiraju u svakodnevni život, i tko ima kontrolu nad njom. Na primjer, pokretna traka koja je uvedena početkom 20. stoljeća u tvorničke pogone Fordovih automobila proizvela je strašne psihološke posljedice po radnike jer su se oni morali prilagođavati tempu stroja, a nisu imali kontrolu nad radnim procesom. Dolazilo je do čestih fizičkih sukoba koji su nerijetko znali imati i smrtne ishode. Sa masovnim i interaktivnim medijima situacija je znatno složenija od ove koju sam malo prije opisao. psihološka istraživanja govore kako su utjecaji video igara na psihočko zdravlje pojedinaca ne pretjerano pozitivni, a takvih je istraživanja popriličan broj. Govori se o povećanom stupnju agresivnosti, toleranciji na nasilje, i tome slično. No, snaga uzročno-posljedičnih veza u takvim istraživanjima je slaba, skoro pa nikakva, i to dobrim dijelom jer postoji cijeli nih interferirajućih socio-psiholoških varijabli koje doprinose društveno nepoželjnom ponašanju. Drugim riječima, ako je netko postao asocijalan ili agresivan, onda je to redovito potaknuto nekim drugim društvenim situacijama, a nikako samo (i isključivo) igranjem video igara. Nedavna tragedija u Njemačkoj se nije desila zbog toga što u životu mladog ubojice nije postojalo ništa drugo osim Half-Lifea i Counterstrikea, već zato što je njegova psiha bila načeta raznim društvenim neuspjesima, a moguće i određenim biološkim predispozicijama. U svakom slučaju, igranje video igara danas, pogotovo sa MMORPG-ovima i ostalim online igrama, nikako ne podrazumijeva i gubitak interakcije, ali se svakako radi o promjeni u interakciji. Socijalne vještine se razvijaju samo ne klasičnim sistemom ili sistemom koju obično pretpostavljaju oni koji inzistiraju na štetnostima "virtualnih druženja".
Za naše mlađe gamere koji budu čitali ovaj tekst, možete li pojasniti nešto što njih svakako muči. Naime, iako su svijesni da ima predrasuda među ljudima koji igraju video igre i onima koji ne igraju, kako je do te negativne klime zapravo došlo?
Klima kojoj danas svjedočimo nije nikakva novost, i praktički se principom štafete prenosi sa jednog medija na drugi, i sa jednog aspekta kulture mladih na drugi. U toj jednoj masovnoj histeriji pomažu mediji i različiti "stručnjaci" koji iracionalnim i neutemeljenim analizama dodatno doprinose atmosferi netolerancije i nerazumijevanja, tim više što ne postoji artikulirani glas gejmerske zajednice (ili mu se jednostavno ne ostavlja prostora za odgovor).
Koja igra po tebi najuvjerljivije preslikava današnju društvenu realnost, kako tematski tako i po akterima koji nju međusobno/skupa igraju?
Hmmm, teško je govoriti o presliku stvarnosti. Video igre su konstrukti, a ne dokumentarna djela. No, ako bi trebao odabrati video igru koja je "nastavak društvenosti drugim sredstvima", onda bi odabrao MMORPG-ove poput World of WarCraft i Lord Of The Rings Online, i posebno Second Life (iako nije, strogo gledajući, riječ o igri).
Prodaja video igara je u zadnjem kvartalu 2008. i u prvom kvartalu 2009. skočila za čak 43 posto s obzirom na 2007. godinu. Neki uspoređuju ovu pojavu sa takozvanim movie boom fenomenom u SAD-u u 30-ima za vrijeme Velike depresije kad je društvo nalazilo izlaz od teške ekomske situacije u filmovima, kad su zapravo svi poludjeli i hitali u kino dvorane. Da li popularnost filma opada s popularnošću video-igara? Kako to komentiraš?
To je sasvim legitimno objašnjenje porasti prodaje video igara. U razdobljima velikih društvenih kriza ljudi imaju tendenciju tražiti utjehu u sadržajima koji su "vansvjetovnog" ili "vaniskustvenog" karaktera. Ishodi jednog takvog kolektivnog ponašanja mogu biti i pozitivni i negativni, a što uvelike ovisi o drugim društvenim faktorima. No, kad se ljudi uhvate video igara onda je to devijantnost, a kada se uhvate npr. religije onda je to vjera u nadu. Jedno je "nelegitimni", a drugo "legitimni" eskapizam ;)
Teško je govoriti koliko je popularnost filma opala zbog popularnosti video igara. Čak i ako postoji nekakva korelacija između ta dva trenda, postoji velika mogućnost da je taj proces uvjetovan promjenama i u nekim drugim društvenim dimenzijama. No, čak i da se radi o smanjenoj zainteresiranosti, smatram kako to nije zbog pada popularnosti filma kao medija, već prije zbog manjka producenata, redatelja i scenarista koji mogu adekvatno isporučiti ono što bi extreme gaming generacija htjela vidjeti na velikom platnu.
Jedna od velikog broja stranica koje promoviraju sličan stav, familyresource.com nedavno je pisala o 5 glavnih negativnih karakteristika igranja video-igara: (1) stvaraju ovisnost, (2) skupe su, (3) prouzrokuju prekid romaničnih veza, (4) oduzimaju pažnju i koncetraciju igračima, (5) liše te pravog životnog iskustva. Što misliš o tome?
Pa, prvo ovisnost je dimenzija koja ja najviše osporavana u dosadašnjoj raspravi o štetnosti video igara. Najdalje su otišli švedski znanstvenici iz Youth Care Foundationa koji su video igre usporedili sa kokainom, iako je riječ o besmislici jer se narkotici konkretnim kemijskim putem vežu za neurosinapse i pritom stvaraju ovisnost. Video igre možete igrati godinama, a da ne razvijete niti jedan simptom koji bi mogli razviti ako jednako toliko dugo konzumirate kokain. Poremećaji u ponašanju koji su bili vezani uz video igre, prema zadnjem izvještaj nizozemskog instituta Smith & Jones, nisu ovisnost već reakcija na društvenu marginalizaciju. Tako se opsesivno-kompulzivno igranje najviše vezalo uz osobe koje su bile žrtve obiteljskog nasilja ili nasilja vršnjaka. Sve ostale kategorije su pomalo smiješne, jer se mogu primijeniti na neke druge kulturne sadržaje. Zašto se npr. nitko ne obruši na golf ili tenis koji nisu baš kategorija jefitne zabave ili rekreacije? Muke po gamerima?Video igre uništavaju romantične veze? Da, ako ih netko koristi kao sredstvo da se distancira od partnera/ice s kojom nije baš u najboljim odnosima. I to je opet više simptom, nego uzrok problema. Najsmiješnija ja kategorija pravog životnog iskustva. Pokušavam shvatiti prema kojim i prema čijim kriterijima se definira životno iskustvo? Je li to spuštanje bačvom niz slapove Niagare, kajakiranje Zrmanjom ili možda međusobno navijačko cipelarenje? Naime, koliko se god opirali i trzali, tehnologija i kultura video igara jesu dio suvremenog životnog iskustva, pa bi onda gamer u meni trebao sa prijezirom gledati na one osobe koje nisu makar jednom u životu odigrale neki od nastavaka Fallouta :)
Koje bi po tebi, vođen vlastitim iskustvom i poznatim sociološkim istraživanjima, bilo 5 pozitivnih karakteristika video-igara?
1) Imaginacija 2) socijalna interakcija 3) multi-tasking 4) prostorna koordinacija 5) i do zla boga zabavno :)
Svi se dobro sjećamo nedavnog masakra u Njemačkoj, a i par njih prije toga za koje se kao uzrok uvijek našla neka video-igra. Za ovaj zadnji slučaj bila je tu cijela kolekcija igara po stranim i hrvatskim medijima, od GTA IV, do FarCry 2, Call of Duty.. zaboraviš više koliko je naslova optuženo. Koliko su realne te optužbe, što se tiče činjenica koje znamo o tim slučajevima, a i što se tiče sa sociološkog gledišta?
Sasvim nerealne i iracionalne. Psihologija medijskih istraživanja govori da je udio medijskog nasilja u društvenom nasilju ne veći od 5-10% od ukupnog omjera.
Njemačka je poduzela nove mjere spriječavanja utjecaja video igara tako da su makli sa tržišta igre sa oznakom ''18+''. Australija je izbacila iz prodaje novi nastavak Grand Theft Auta? Je li to riješenje problema?
Ne. Da kojim slučajem nemaju video igre, televiziju i filmove, vrlo vjerojatno bi zabranjivali knjige. Ima dosta slučajeva različitih pojedinačnih ispada kršćanskih fanatika sa sličnim ili još gorim posljedicama po društvo, pa nitko nije maknuo Bibliju sa polica. Da stvar bude gora, to budu pojedinci koji jasno govore da su zločine počinili jer im je bog tako naredio, ali objašnjenja se zaustave točno tamo gdje bi i trebala – na psihičkim smetnjama počinitelja.
Hrvatski časopis Gameplay od samih svojih početaka se naziva ''časopisom za gaming kulturu''. Prehrabra izjava bez pokrića ili legitima? Postoji li gaming kultura i kakva je ona u Hrvatskoj?
Teško mi je o tome govoriti, zato što ne postoje nekakva jasna istraživanja na tu temu. Malo su se time bavili Teo Matković i Tanja Vučković, sociolog i sociologinja iz Zagreba, ali dan danas nemamo nekakvo sistematičnije istraživanje ili djelo koje bi moglo ukazati precizno kako stvari stoje na tom polju.
Kako sociolozi danas pomažu u tome da se vide neki konkretni rezultati o fenomenu video igara i njihovoj povezanosti sa društvom? Kakvo je stanje u Hrvatskoj sociologiji s te strane nasuprot onoj izvan Hrvatske?
Sociologija podrazumijeva vrlo široko područje djelatnosti, pa je teško očekivati da će se baviti video igrama u nekom konkretnijem kontekstu. Za takve stvari su uglavnom rezervirane posebne sociologije, kao što su sociologija mladih, sociologija kulture ili sociologija medija. Istraživanja koja su vezana za odnos video igara i društva na svjetskoj razini stoje negdje između psiholoških pristupa i onih kulturnih studija, ali ne nužno na opozicijskim razinama. U hrvatskoj sociologiji osim gore navedenih entuzijasta (i mojih sitnih napora) ne postoji nitko tko se sustavno bavi tim aspektom društvenosti.
Planiraju li sociolozi u Zadru ''osvijestiti'' društvo po pitanju razbijanja stereotipa o gamerima i riješavanju moralne panike koja se ''nadvila'' nad sve nas?
Za ostale sociologe/inje u Zadru ne znam, ali ja se iskreno nadam da ću se uspjeti znanstveno usavršiti tako da budem relevantan i na tom polju, i to sa jasnim, preciznim i objektivnim podacima.
Sad na puno laganija, kraća pitanja, da bude malo i zabave u svemu ovome, već smo svi napeti od silne problematike, teorija, podataka.. Reci nam, koju igru igraš sada, ako za to imaš vremena? Koju igru željno isčekuješ?
Zadnje što sam sa velikim zadovoljstvom odigrao je Fallout 3, i Company of Heroes: Opposing Fronts.
Išćekujem StarCraft II i Diablo III. Za prvu su emocije pomiješane jer se Blizzard nešto gadno odužio sa izlaskom, a i bojim se da neće biti na razini igrivosti koju je imala jedinica. Isto vrijedi i za Diablo.
PC ili konzola, što je bolje? Što ti je draže?
Stoputa prije PC. Iako sam u iskušenju da kupim Wii zbog fizičke pokretljivosti, a primamljivo mi je i Guitar Hero odigrati. Top 5 igara koje si odigrao u životu?
1. Grim Fandango
2. Fallout
3. StarCraft
4. Monkey island serijal
5. Heroes of Might And Magic III
Top 5 najgorih igara?
1. Heroes of Might and Magic IV
2. Blitzkreig II
3. Call of Duty 5
4. Fallout Tactics
5. Sim City Societies
Sve naše goste koje intervjuiramo nagovorimo u jednom dijelu intervjua da bace malu analizu i komentar na LNL. Nakon kritike i evaluacije, tražimo i poneki savjet. Što ti imaš za reći po tom pitanju? Što je potrebno hrvatskim gamerskim medijima da dostignu one strane, popularnije, ''validnije''?Pa, možda bi imao malo konkretnijih odgovora da znam točno kakva je struktura gejmerske zajednice u RH. Prema svjetskim trendovima, i suprotno popularnom mišljenju, prosječni gejmer ima oko 30 godina. Možda je u Hrvatskoj situacija ista, a možda je i znantno drukčija. Uglavnom, ako se zna kakva je populacija, lakše je i strukturirati sadržaje, kao i akciju za nekakvo vidljivije djelovanje. Dopisi redakcijama mainstream medijima kada izađu poluistinite ili netočne informacije, jedan je od prihvatljivih strategija. Mjesta za akciju ima, samo treba riješiti pitanje motivacije i mobilizacije.
Čujemo da si veliki filmofil i freelance glazbeni kritičar..imaš kakvu preporuku za LNL-ovce?
Ima jedan predivni švedski film koji ubija onu katastrofu od "Twilighta", a zove se "Let the right one in". Drugi film koji je prekrasno duhovit, uzemirujuć i brutalan je zadnji uradak od Seth Rogena, "Observe and Report". Dobri su i britanski "Son of Rambow" i "This is England".
Imaš li još to za nadodati?
I always wish i was a swashbuckling pirate...like Guybrush Threepwood ;)
Hvala ti Krešo na intervjuu :)Nema na čemu. Bilo mi je zadovoljstvo ;)
I tako smo došli do kraja jednog, vjerujemo da ćete se složiti, zanimljivog i poučnog teksta. Nekima je odgovoreno na dosta pitanja, a nekima samo na um padaju nova. Virtualni svijet je, kao i onaj ''realni'' pun negativnih i pozitvnih strana, zanimljiv, opasan, uzbudljiv, no prije svega vrijedan za posjetiti i doživiti ga.
Krešimir Krolo i sociolozi slični njemu daju nam nadu za otkrivanje puno zanimljivih stvari i demantiranje svih optužbi koje dolaze od strane drugih prema svim gamerima u Hrvatskoj pa i šire. Želimo im svima puno uspjeha u daljnjem radu. Učinite nas ponosnima!
Autor: G0L3M, 13.04.2009. 22:33
napisano u kategoriji special
Komentari
Naj igra - :) — selphie 13.04.2009. 23:45
članak je dobar :D
gg krolo!
— JoinedAsOne 13.04.2009. 23:59
— Najjaca 14.04.2009. 14:27
Da biste mogli komentirati sadržaje na ovoj stranici morate biti ulogirani.